Djevojčica Marina (12) iz zagrebačke osnovne škole zatražila je pomoć razrednog starješine i školskog psihologa koji, iako žele da joj pomognu, u tome ne uspijevaju. Marina je samo jedna od hiljade djece koje su mete vršnjačkog nasilja.
“Mama ti je ku*va, a tata alkoholičar. Tu rečenicu i hrpu drugih uvreda čujem gotovo svakog dana čim sjednem u školsku klupu. Ne mogu više. Svi me maltretiraju. Cijeli razred. Kad su završili školski praznici i kad sam se sjetila da ponovo moram u školu, doslovno mi je pozlilo. Mučno mi je i svakog jutra povraćam… Ne znam šta ću. Strah me šta ću sve čuti dok prolazim pokraj svojih kolega. Sva ta vrijeđanja postala su mi nepodnošljiva.
Sama sjedim u klupi jer sam siromašna. Vjerovatno ću ipak morati da promijenim školu jer uopšte ne mogu da se skoncentrišem na učenje”, kaže 12-godišnja djevojčica, čiji glas drhti dok govori o izolaciji i psihičkom maltretiranju kojem je svakodnevno izložena od strane svih 28 učenika u 6. razredu svoje osnovne škole, piše u autorskom tekstu zagrebački “Jutarnji“…
Istina je, kaže, da su i razredna i školski pedagog već lani pokušali da riješe problem, ali to ide teško. Nakon roditeljskog sastanka obično se malo smire kad je riječ o vrijeđanju i omalovažavanju, ali ubrzo sve postane isto. A kako je sve počelo?
“Glavni razlog je to što sam siromašna. Mi smo siromašni, a u mom razredu nema nikoga ko je siromašniji od mene. Zato nemam ni “najk” patike ni “dizel” farmerke. Obično nosim ono što preraste moja sestra. Nemam ni “ajfon”. Moj mobilni više ne radi nego radi.
Tako star, naravno, nema niko u razredu. “Nosiš dronjke, pogledaj kako si debela”, čujem gotovo svakog dana od ostale djece iz razreda, a to je samo mali dio uvreda koje čujem na svoj račun. Nije mi baš jasno zašto je to što sam siromašna razlog da se sa mnom niko ne druži ili zašto me stalno vrijeđaju.
Istina, moj tata je obični radnik, ne nosi odjelo i kravatu, zato su ga nakon što mi je došao u školu na otvorena vrata proglasili alkoholičarom”, nastavlja Marina svoju tužnu priču o psihičkom maltretiranju.
Nije joj jasno ni zašto su joj mamu proglasili ku*vom, osim što znaju da će je tako rasplakati. Zadirkivanje i podsmijeh jedini su način komuniciranja njenih kolega koji se silno trude da budu što okrutniji i da je drže u potpunoj izolaciji. Kad više nije mogla izdržati maltretiranje, Marina je u jednom trenutku ipak zatražila pomoć razredne.
“Ne mogu reći da mi niko ne želi pomoći, ali zasad je sve bez uspjeha. Trenutno idem kod psihologa i čini mi se da ću ipak promeniti ne samo razred nego i školu jer i u drugim razredima znaju šta mi rade pa nekako ne vjerujem da bih i kod njih bolje prošla”, objašnjava Marina. Mora se priznati da bi njen školski dan teško podnijeli i odrasli.
“Dok traje odmor, ja sjedim na svom mjestu u razredu. To je bolje nego da stojim sama na školskom hodniku s obzirom na to da niko ne želi da mi se približi osim što u prolazu dobace: “Šta je, šta gledaš, hoćeš i ti ovakav mobilni?Slikaću te u tim dronjcima da se vidiš kako si lijepa!”
Najgore mi je kad to rade na času. Profesorica me prozove da odgovaram, a oni se smiju, krevelje mi se i kao slikaju telefonom.
Dok profesor ne gleda, gađaju me papirićima. Nedavno je trebalo da profesorici pokažem domaći zadatak iz hrvatskog, ali nigdje mi nije bilo sveske. Sakrili su mi je u drugom razredu u ormar. Slučajno ju je nakon nekoliko dana našla jedna profesorica.
Ne mogu da se koncentrišem na odgovaranje jer oni stalno nešto izvode, došaptavaju se i prstom pokazuju na mene”, vrlo vjerno opisuje sadizam svojih školskih kolega i atmosferu u svom razredu. Gotovo svako jutro prije škole povraća od pomisli koje su nove uvrede smislili za taj dan.
Na pitanje da li je tuku Marina odgovara odrično. Ipak, dodaje kako joj se čini da bi joj ponekad bilo lakše da je udare nego da je vrijeđaju i stalno joj turaju pod nos da to sve čine samo zato što je siromašna i nema sve one pomodne novotarije koje njima njihovi roditelji mogu kupiti. Trenutno joj pomažu psiholozi, mama i razredna.
“Ako promijenim školu, možda ću moći da se upišem u razred u koji idu dvije moje prijateljice iz ulice pa će mi biti lakše jer ću imati s kim da razgovaram”, budi se malo optimizma u Marini.
Kaže kako je lani nekako izdržala, ali što vrijeme više prolazi, to joj je teže.
“Prije početka nove školske godine razmišljala sam da više uopšte ne idem u školu jer mi je nepodnošljivo. Znam da je osnovna škola obavezna, ali ovako je nikad neću završiti. Njih 28 u razredu svaki dan smišlja nove užase kojima će me vrijeđati i maltretirati, a ja to sve teže podnosim”, drhtavim je glasom Marina završila svoju tužnu priču za “Jutarnji”.
izvor: http://www.haber.ba
Nema komentara:
Objavi komentar